OD VILENDORFSKE VENERE DO MILO MOJRE – SEMANTIČKA TRANSFORMACIJA NAGOG ŽENSKOG TIJELA U VIZUELNIM UMJETNOSTIMA
Apstrakt
Ovaj tekst se bavi promjenom semantičkog statusa nagog ženskog tijela u zapadnoj tradiciji vizuelnih umjetnosti. Fokusiraćemo se na teorijske analize istorijskih, ideoloških i kulturoloških implikacija koje takva promjena nosi. Erotizovano seksualizirano žensko tijelo kao objekat čežnje bilo je tema i motiv umjetničkih predstava od najranije umjetničke istorije. Umjetničke predstave, budući nikad direktne i objektivne prezentacije stvarnosti, uvijek odaju skup vladajućih društvenih i estetskih ideala i vrijednosti vremena u kome nastaju. Tako, klasična umjetnost definiše socio-kulturološku formu prikaza nagog ženskog tijela koja ga (sudeći po feminističkim i poststrukturalističkim pristupima) obuzdava i pretvara u seksualizirani znak ženske potčinjenosti. Tradicija muškarca kao aktera-posmatrača i žene kao objekta posmatranja, svoj vrhunac doživljava u slikarstvu 19. vijeku. U to vrijeme započinju i prva kritička umjetnička preispitivanja reprezentacije ženskog tijela. Međutim, pravo ‘oslobađanje– (ženskog) tijela od semiotičkog balasta kulture, dešava se tek sa pojavom performativnih umjetnosti u drugoj polovini dvadesetog vijeka. U ovim vizuelnim kontemplacijama, tijelo nije samo produkt reprezentacije, već aktivni stvaralac umjetničkog procesa. Nago (žensko) tijelo, kao subjekt i objekt akcije, u izvođačkim umjetnostima prestalo je da bude referent, ono se izdiglo iznad semiotike djela i vratilo svojoj organskoj materijalnosti.
