PODZEMLJA DELILOVOG PODZEMLJA
Sažetak
Posle uvoda koji ukratko sumira perzistentnost predstava o podzemlju, relevantne konotacije i referentne okvire tih predstava i neke njihove reinterpretacije i rekontekstualizacije, od Platona do Hilmana, rad analizira slike i figure podzemlja u istoimenom Delilovom1 romanu, kao i sa podzemljem povezene motive poznate kao katabaza (silazak u podzemlje) i nekija (prizivanje (duša) umrlih). Podzemlje u ovom Delilovom romanu nije samo eponim narativa, odnosno apokrifnog filma pripisanog ruskom reditelju Ajzenštajnu2 , već i topos, „skriveni hronotop“ (Bahtin) i simbol sveprisutnosti drugog, skrivenog, potisnutog, tajnog. Javlja se u bezbroj verzija i varijanti, na individualnom, socijalnom, političkom, kulturnom ili nacionalnom planu sveta dela i prenosi na strukturu romana, postajući deo formalnih obrazaca organizacije narativa i figura nekolikih pripovednih strategija, kao što su silazno-uzlazna hronologija, umetnuta „crna“ priča, itd.